Kada sam prvi put čuo priču o ‘slobodnom letu’ tokom rafting na Tari avanture, pomislio sam da se radi o nekoj pesničkoj metafori. Mislio sam: ‘Kako uopšte možeš da letiš, ako si vezan za čamac i reku?’ A onda sam došao ovde, na obale Tare, i spustio se prvi put niz legendarne brzake. Shvatio sam da tih trideset sekundi slobodnog leta nije tek pesnička slika – to je osećaj, sekvenca u kojoj duša i telo istovremeno izgube tlo pod nogama i pronađu uporište u nečem većem od nas samih.
Prozirno-zeleni tok, okružen visokim kanjonom, izgleda nestvarno čak i na fotografijama. Međutim, stvarnost je još upečatljivija. Dok se primičete vodi, srce brže lupa, a svaka dlaka na telu se naježi. Osetite kako adrenalin ključa i pitate se da li je to onaj neopisivi, sirovi poziv prirode na avanturu. To se ne događa u gradu, među zgradama i semaforima. Samo tamo gde vas reka nadmašuje veličinom i beskompromisnom iskrenošću.
U čamcu, sve počinje tiho. Skiper daje osnovne instrukcije – kako veslati, šta raditi ako ispadnete iz čamca, kako se držati za konopac. Glava je puna teorije, ali praktično još uvek niste sigurni kako će izgledati susret sa prvim brzacima. A onda dođe trenutak kada se reka uzburka, vazduh proređuje, a vi se naglo spuštate niz pad, osećajući kako čamac na trenutak gubi dodir s vodom. To je taj slobodni let, trideset sekundi potpune neizvesnosti, kada se čini da su svi problemi i brige ostali daleko iza vas.
Ipak, čamac vas ne izneveri. Kao da se zajedno s vama bori za spas, za vazduh i za povratak na površinu. Nekad se nasmejete dok vas vodeni talas prska po licu, nekad kratko vrisnete. U tim sekundama, nikakva misao o svakodnevici ne može da se probije. Ceo svet postaje ono malo carstvo od prskavih kapljica i vašeg srca koje tuče u ritmu reke. Pomalo ste uplašeni, pomalo omamljeni, ali pre svega – beskrajno živi.
Kada se brzaci na trenutak smire i čamac se vrati u vodoravan položaj, između vas i saputnika u čamcu rađa se posebna veza. Ne morate čak ni da se pogledate, ali sve je jasno: upravo ste podelili trenutak nečega izuzetnog, neponovljivog. Neko se nasmeje, neko ispušta glasan uzdah olakšanja, neko se samo nakratko zagleda u daljinu, shvatajući da je život u ovakvim iskustvima mnogo iskreniji i bogatiji nego što smo navikli u bezbednim sobama i kancelarijama.
I to nije sve. Nakon spusta, kada siđete s čamca, počinje nova priča. Tara ume da nagradi one koji su joj verovali. Na obali vas sačeka miris borova, tišina šume, možda i logorska vatra. Pored vas su ljudi s kojima ste upravo delili onaj slobodni let i koji su vam, u samo jednom danu, postali važniji od nekih koje znate godinama. I zajedno prepričavate – kako je čamac poskočio, kako je voda zašumela, kako ste na trenutak osetili taj beskrajni pad, za koji ste mislili da postoji samo u snovima.
Svaki put kada pomislim na rafting na Tari, setim se tih trideset sekundi slobodnog leta. Mogu da zaboravim važne datume, rođendane, dogovore, ali taj osećaj nestvarnog leta, kada čamac zameni krila, ostaje obeležen u svakom nervnom završetku mog tela. I zato se Tari iznova vraćam, da pronađem svoj komadić slobode, da iznova otkrijem ko sam u tim sekundama kada se stvarnost rastvori, a reka i ja postanemo neraskidivo povezani.